BosnaFolk

Prelazak iz osnovne u srednju školu za mnoge mlade znači raskid sa jednim sigurnim i dobro znanim periodom života i susret sa novom školom, novim školskim prijateljima, nastavnicima, predmetima i još mnogo toga.

U mom slučaju je to bila banjalučka gimnazija, koja mi je zamijenila osnovku, “Kasim Hadžić” Å¡kolu. Ovaj prelazak iz osnovne u gimnaziju olakÅ¡aÅ¡e mi desetak učenika iz osnovne, učenika s kojima ne samo da sam pohaÄ‘ao osnovnu Å¡kolu, već sam i sa nekima svirao u tamburaÅ¡koj sekciji Å¡kole. Negdje u proljeće 1974, kad se bližio kraj Å¡kolske godine, a time i raspad naÅ¡eg Å¡kolskog orkestra, svi učenici dobiÅ¡e poziv da se upiÅ¡u u RKUD “Pelagić”. Poziv nam je uručio Marko Popović, iskusni pedagog i muzičar, koji nam je od naÅ¡eg drugog razreda osnovne, znači Å¡est godina, strpljivo otkrivao tajne tambure. I tako postadoh član tamburaÅ¡kog orkestra Pelagića, koji je u svojoj renesansi brojio čak 25 članova, Å¡to nas mlaÄ‘ih, Å¡to starijih od nas, a bilo ih je i par koji su dobrano zagazili u kasnu jesen svog života. Pored muzičara tada upoznah i nekoliko vokalnih solista.

Tada su mi i stariji ispričali da su neki od njih izvrsni solisti koji su čak i snimali za Radio Sarajevo i pjevali u jednoj televizijskoj emisiji RTV Sarajeva. Emisija je nosila čudno ime: “Iz Kubinih vremena”.
Sve pjesme su snimljene od 1974. do 1980. godine kao dio projekta “Tragom pjesme Ludvika Kube”. Lik i djelo Ludvika Kube je malo dotaknuto u tekstu ABC o sevdalinci koji se nalazi u mapi Sehara/sevdah tekst. Kubin interes za slavenske napjeve doveo ga je i do Bosne i Hercegovine (gornji crtež je nacrtao Ludvik Kuba) te do sevdalinke.

Među brojnim rečenicama koje je Kuba ispisao o sevdalinci izdvojit ćemo jednu:

…Ta pjesma se ponekad Å¡iri stotinama milja, ide od usta do usta, godinama slobodno živi, pa i vijekovima i hiljadama godina….

– Ludvik Kuba

A neke od tih pjesama se zahvaljujući mnogim bivšim solistima Radio Sarajeva šire i danas, i to ne samo stotinama milja, već i mnogo, mnogo dalje.

Dvoje od tih pjevača su mi posebno dragi. Radi se o Zemiri AliÅ¡i i Milovanu Bari BaraÅ¡inu, dugogodiÅ¡njim solistima tamburaÅ¡kog orkestra RKUD “Pelagić”. Zemiru AliÅ¡u se mnogi vjerovatno sjećaju jer je imala jedan veliki hit “Vojniče moj”. Naravno ne radi se o sevdalinci, nego o takozvanoj novokomponovanoj muzici, koja je tih sedamdesetih ipak zvučala meni znatno bliže i prijatnije od danaÅ¡njeg turbo folka. Bare osim tih snimaka za RTV Sarajevo nije nastavio karijeru kao profesionalni pjevač i ostao je vjeran amaterizmu i svom Pelagiću. Koliko se sjećam neizostavne pjesme u njegovom repertoaru su bile sevdalinke ”Što me ljubav majko mori” i ”Tebi majko misle lete”.

Inače u toj generaciji kada su i Bare i Zemira počeli kao solisti Radio Sarajeva bila je naprimjer i jedna Hanka Paldum, zatim Hamid Ragipović, Slavica Kravos, Rade Knežević, Rešad Smaliagić, Zekija Mehurić, Izedin Fazlagić. Nešto od tog materijala se može čuti u mapi sehara/muzika.

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, sveobuhvatnog uništenja materijalnih dobara, hiljade ubijenih i protjeranih, ostao je i veliki broj udovica. Te žene ne samo da su izgubile svog bračnog druga, nego često i veliki broj muških članova familije. Socijalna politika zaštite te grupacije je često nedovoljna, neprofesionalna i površna. I kao i obično kada zakaže sistem, tj. društvena zajednica, obični ljudi pokušavaju da uskoče na pozornicu ne bi li ispravili ove probleme. Jedan od načina pomoći ovoj populaciji je i mnogoženstvo- pojava za koju se smatralo da je izumrla na našim prostorima.
U zadnje vrijeme smo svjedoci polemike oko mnogoženstva- poligamije, koja se sudeći po sredstvima javnog informisanja ponovo pojavila u BiH. Po zvaničnom zakonodavstvu je mnogoženstvo nezakonito i smatra se krivičnim djelom. U ovoj polemici gdje se neki pozitivno izjašnjavaju o poligamiji, pozivajući se pritom na vjeru, ima ih i dosta koji su protiv mnogoženstva.
Milena Preindlsberger-Mrazović, austrijska književnica srpskog porijekla je prije više od sto godina pisala o ovoj pojavi.

Najsjeverniji dio Krajine, šiljak bosanskog krajiškog klina, leži kao skriven iza visoravni koja čini razvode. Grbava zemljica, posebna jedinica sveukupne slike Krajine. Miljama se često ništa drugo ne vidi od metličastog cvata kukuruza koji se njiše na vjetru, a brazde idu preko dolina i brezuljaka. I još čudnijim čini se prizor muslimanskih žena na poljima, neskrivenih lica, odjevenih u platno bez nakita. Kraj je prenaseljen, zemljište nije darežljivo, te i žene moraju na polje.

I kako je teÅ¡ko naći radnu snagu, siromaÅ¡ni muslimanski seljak u Krajini rado se služi izuzećem u Kur’anu te uzima po nekoliko žena. Najradije udovicu sa sedmoro djece, ali takve na žalost nije uvijek lako naći. Vrlo rijetko se naÄ‘e mnogoženstvo u imućnijim familijama, a rijetki iznimci uvijek čine komplikacije, podijeljena domaćinstva i ponekad i porodične drame.

U kolibi siromaÅ¡nog KrajiÅ¡nika ipak često imaju po četiri zakonite supruge, jer jeftinije doÄ‘u od plaćene služinčadi. Ali jao mužu! Bez obzira da li se žene meÄ‘usobno trpe ili ne, uvijek je na njegov račun. On mora na pijacu, cijepati drva, ići po vodu, nositi djecu, a ako su druge žene u posjeti, ne smije ni u sopstvenu kuću ući, ako nije dovoljno imućan da ima svoje odjeljenje. Ako je razljutio žene, četiri su osobe ipak jače od jednoga. Tako da je muslimanski muž ponekad zaista podjarmljeno stvorenje! Javno ne da naravno da se iÅ¡ta osjeti, – čak naprotiv! – i ako ovdaÅ¡nji seljak uopće spominje svoju suprugu, nikad ne propusti učtivu frazu: “Da ‘prostiÅ¡ – moja žena . . .”

Milena Preindlsberger-Mrazović, 1900.

Korak po korak, neprimjetno, tiho
Ovaj Ramazan bliži se kraju,
Još samo par dana ibadeta, posta,
I dolazi Bajram u najljepšem sjaju.

Srce jače kuca i radost ne krije,
Došao je evo i kraj Ramazana,
U džamiji sad će da se Bajram klanja,
Jer ovo je praznik svakog muslimana.

I svako je sretan i svako radostan,
Na vitkoj munari već se bajrak vije,
Došao je eto i taj sretan dan,
Vesele se sada rođaci, komšije.

Na Masriku Bajram, na Magribu Bajram,
I u Bosni Bajram i Å¡irom planete,
I u Meki bajram, i u Maleziji,
Raduje se svako, odrasto i djete.

Bajramsko odijelo i osmjeh na licu,
Čestitke za Bajram uz najljepše želje,
Evo od somuna mirišu avlije,
Tri dana trajaće bajramsko veselje.

Autor ovih predivnih stihova je Denijal, koji je do svoje 30 godine živio u Trnopolju. Sada stanovnik Norveške svoje prve stihove Denijal je počeo pisati u logoru Trnopolje, u kom je bio zatočen. Njegova web prezentacija se nalazi na adresi Denijal.tk.

I na kraju ovog javljanja naravno i pjesma Nek mirišu avlije.

Veliko mi je zadovoljstvo objaviti ovaj članak koji je nastao kao plod prepiske sa Emirom Kazazićem, a tema je bila porijeklo pjesme čiji naslov i nosi ovaj članak. Ali da ne dužim, pročitajte ovu zanimljivu priču o pjesmi Kaharli sam večerala nisam.

Znate li da se uz ostale “instrumente” može pjevati i uz tepsiju?
Na ovo pitanje odgovor će vjerovatno moći dati samo stariji Bosanci i Hercegovci, te zaljubljenici u folklorno blago. Da li ste ikada zadnji put slušali pjevanje uz tepsiju? Mladi, ako su čuli nešto o tome, čuli su iz priča starijih.
Nošen vlastitim interesovanjem za folklor, sedamdesetih godina sam radio sa folklornim skupinama u Gacku, pa pamtim izvođenje pjesme uz tepsiju, na bar tri lokaliteta.

Najupečatljivije izvoÄ‘enje čuo sam u selu BaÅ¡ići, čija je folklorna grupa predstavaljala Gacko na festivalima folklora. Nisam tada znao da ima snimaka joÅ¡ starijih “tepsijanja ” iz Gacka. Snimke je napravio Peter Kennedy na folk festivalu organizovanom od strane Jugoslovenskog ministranstva za nauku i kulturu 1951 godine, povodom sastanka MeÄ‘unarodnog savjeta folk muzike u Opatiji. Za četiri dana dana, koliko je trajao ovaj, po mnogo čemu jedinstven festival folklora, nastupilo je sedamsto pojedinaca i grupa iz udaljenih sela Jugoslavije .
Istražujući ovaj događaj došao sam do spoznaje da je na njemu nastupila i folklorna grupa iz sela Bašići. Ostao je tako, opet zahvaljujući strancima i njihovom smislu za vrijednost ,ovaj za nas neobično važan i vrijedan fonski dokument.

Početkom 1992 je Danska kao i cijela Skandinavija dobila mogućnost da se upozna sa brojnim izbjeglicama iz BiH. Jedan od njih je bio i Šaćir Ahmetspahić Šaćko, koji je svoju karijeru muzičara nastavio u jednom azilantskom centru u Danskoj.
U tom centru, koji je danas obična zgrada sa 33 stana, živjelo je od 1992-1995 godine otprilike 300 osoba, što djece, odraslih i starih. Velika prednost tog azilantskog centra je bila takozvana muzička soba, soba u kojoj su muzičari mogli da vježbaju, a odmah do te muzičke sobe bila je folklorna soba, u kojoj je folklorna grupa Bosna održavala svoje probe. Jedan od nastupa te folklorne grupe u kojoj sam svirao od samog početka je bio za Dan Republike 25.11. 1994.

Pjesma Ah meraka s te proslave se poodavno može čuti na ovoj stranici, a te noći otpjevao ju je Å aćko, kao i joÅ¡ jednu pjesmu koju je sam napisao i dao joj naslov Hej Bosno, Bosno. Ova pjesma je uz neke dorade pobijedila na ovogodiÅ¡njem prvom meÄ‘unarodnom festivalu pjesme i sevdaha “Rade Jovanović Goražde 2005”.

Festival je održan u znak sjećanja na poznatog goraždanskog pjesnika i kompozitora Rade Jovanovića. Rade Jovanović volio je Bosnu i ljude i bio nadahnuće mnogim mladim talentima. Njegove pjesme s kojima su svoje karijere započinjali danas poznati i slavni izvoÄ‘ači narodne muzike, predstavljaju neprocjenjivu muzičku baÅ¡tinu Bosne i Hercegovine. ( “Jablani se povijaju”, “Ne pitaj me stara majko”, „Na obali Drine“, „Bolan ti ležim jarane“, „Kad sretneÅ¡ Hanku“.) Pobjednik festivala Å aćir Ahmetspahić-Å aćko se odrekao novčanog priznanja i tako poklonio polovinu novčane nagrade Domu za stare i iznemogle osobe u Goraždu, a drugu polovinu Budžetu narednog, Drugog Festivala pjesme i sevdaha.