BosnaFolk

Kulturno-umjetnička društva, muzeji, pozorišta, izdavačka djelatnost su na našim prostorima zračili i prenosili kulturne tekovine na mlađe generacije. Kao i prije, finansiranje ovih institucija je i danas nedovoljno i neplansko, ispunjeno nesigurnošću i manjkom sredstava. Ovakva praksa je prisutna u skoro cijeloj zemlji, na svim nivoima od državnog pa do mjesnih zajednica.

Jedan od takvih kolektiva koji okupljaju mlade ljude u svrhu očuvanja kulturnih tekovina, a koji ima nezadovoljavajući izvor finansiranja je Kud “Behar” iz TeÅ¡anjke.

Ukratko o Kud “Behar” – TeÅ¡anjka.

KUD “Behar” TeÅ¡anjka je vrlo mlado druÅ¡tvo. Osnovano je u TeÅ¡anjci, malom mjestu, mjesnoj zajednici TeÅ¡nja koja se nalazi na pola puta izmeÄ‘u Doboja i Teslića.

Postoji tek dvije godine, broji oko 50 članova u folklornoj i muzičkoj sekciji. Koreograf je poznati dr. Muhidin Alićehaić iz Zagreba. Do sada su imali 10-ak nastupa mahom na teritoriji opÅ¡tine TeÅ¡anj. “Behar” se snalazi kako zna i umije.

U teÅ¡koj su finansijskoj situaciji. Imaju vrlo kvalitetnu muzičku sekciju no ni jednog instrumenta u vlasniÅ¡tvu KUD-o. Skoro sve iznajmljuju ili mole one koji imaju. Zbog toga zamoljavamo sve one naÅ¡e ljude koji mogu i žele pomoći da se obrate na kontakt adresu Kud Behar – TeÅ¡anjka.

Nadamo se da će ovaj poziv uroditi plodom. Svaki prilog je dobrodošao i predstavlja podsticaj Tešanjci i priznanje naporima ovog mladog i perspektivnog Kud-a i njegovih članova.

Zvuči nevjerovatno ali Ustavni sud BiH je na svojoj sjednici od 17/18 novembra 2006 donio odluku da je zastava RS u skladu s Ustavom BiH, dok je zakon o slavama diskriminirajući i nije u skladu sa ustavnim principom ravnopravnosti konstitutivnih naroda, građana i ostalih u BiH.

Sud je ocijenio da zastava RS-a ne predstavlja samo srpski narod u RS-u, jer su u njoj zastupljene panslavenske boje, karakteristične i za konstitutivne narode u BiH.

Ovom odlukom je taj sud zapravo nastavio sjednicu od 31. marta 2006 kada je zaključio da Zakon o grbu i zastavi FBiH i Zakon o zastavi, grbu i himni RS nisu u skladu sa Ustavom BiH. Na toj martovskoj, vlašićkoj sjednici je odlučivanje o ustavnosti Zakona o slavama i svetkovinama RS i pitanje o zastavi iz člana 1 Ustavnog zakona o zastavi, grbu i himni RS ostavljeno za neku od narednih sjednica, koja je eto održana 18.11.06.

Cijelu odluku od 31/03 2006 možete dobiti ovdje, a na stranici Ustavnog suda je označena kao predmet 4-04. Kao argument ove u najmanju ruku čudne odluke sud navodi da su panslavenske boje na zastavi RS karakteristične za povijest slavenskih naroda, među kojima su i konstitutivni narodi u BiH. Ovakvom odlukom je sud profilisao svoju nestručnost i samo dokazao onu izreku Kakva država takav i sud.

Da podsjetimo zastava RS ima sva obilježja kneževine Srbije iz 1878, grb RS- dvoglavi orao je grb Nemanjića, dok himna potječe iz 1872 godine i veliča srpsku naciju i pravoslavnu vjeru.

Treba opet spomenuti i bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I, 1377-1391, čiji srednjovjekovni grb je 1992 godine poslužio dizajnerima zastave Republike BiH. Tada je ta zastava odbačena čizmom i puškom, dok se danas zastava RS proglašava legitimnom i nediskriminirajućim. Odvratno i nečuveno.

Poslije odbacivanja zastave s ljiljanima nametnuta nam je jedna nova, sa zvjezdicama, koja je umanjila značaj Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, ujedinjene i održive države, a umjesto toga ojačala status dva entiteta od kojih je ona sačinjena. A evo sada 2006 eventualni povratnici u manji blentitet treba da budu svoji na svome i da istovremeno priznaju simbole zbog kojih su ustvari i bili protjerani.

Zaista je neetično i nemoralno tvrditi da su ustavni simboli, ustanovljeni 1992 u genocidnoj tvorevini kakva je RS. Ti simboli su se nalazili na svim dokumentima te tvorevine, legitimirane u Dajtonu.

A ti dokumenti su razne odluke o deložaciji iz stana, radnoj obavezi, rodnom listu, uvjerenju o državljanstvu, amblemima zločinaca, pripadnika srpske vojske koja je počinila oko 90% ratnih zločina itd.

Grb, zastave, odlikovanja su nešto što se vidi i čuje, uči i pamti. Igraju važnu ulogu u procesu stvaranja nacije i njenom održavanju. Poput svakog drugog identiteta, i državni identitet se mora naučiti. Znači ljudi se ne rađaju sa nacionalnim identitetom, on se stiče.

Razvijeni nacionalni identitet je preduslov razvijene demokratije. Etnički identiti se ovakvom odlukom jačaju, dok se nacionalni identitet u ovom slučaju još više umanjuje. I tako umjesto da su etnički identiti podkategorije nacionalnog identiteta, ovakvim odlukama se etnički identiteti ne samo stavljaju u istu ravan sa nacionalnim nego se i uzdižu iznad njega.

Očigledno je da sudije Ustavnog suda BiH pod hitno treba uputiti na praksu u naprimjer Amnesty International gdje bi se trebali upoznati sa principima zaštite ljudskih prava, oblicima zaštite od diskriminacije koju su oni ovakvom odlukom podržali. Protiv argumenti ove odluke postoje kako u bosanskoj srednjovjekovnoj prošlosti tako i u ovom zadnjem agresorskom ratu.

Carla del Ponte se ovih dana ponovo oglasila podsjećajući na činjenicu da su optuženi Karadžić i Mladić još na slobodi i uživaju podršku Srbije i republike srpske. Ovoga puta su njene izjave začinjene i sa zamagljenim optužbama usmjerenim protiv čelnika međunarodne zajednice koji su prema njenim riječima sa bjeguncima sklopili tajni sporazum o nehapšenju i koji su ustvari znali da će zaštićene enklave pasti pred naletima srpskog agresora. Nešto slično, čini mi se milenijum kasnije nego što je trebao, je izjavio i bivši ministar vanjskih poslova i ambasador BiH pri UN-u Muhamed Šaćirbegović.

Ovakve izjave bez obzira da li su istinite ili ne, po mom mišljenju utiču veoma negativno na preživjele srebreničke žrtve genocida. Čekajući godinama na pravdu i početak suđenja ovi pojedinci su konstantno izloženi ovim i sličnim izjavama koje po principu toplo/hladno, sada/nikada, razaraju i potkopavaju ono malo duševnog mira što se možda nalazi u dušama tih žrtava. Nažalost nam naša stvarnost dopušta da jedan sudac ukazuje na ovakvo stanje, umjesto da to svaki dan čini naša vlada, parlament, policija ili vojska.

A ona bivÅ¡a država je bila znatno efikasnija u branjenju svojih tekovina i vrijednosti. Sa “samo” 18.000 vojnika tadaÅ¡nja JNA je 1972 uspjela da razbije grupu od 19 dobro naoružanih članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva koja je ilegalno uÅ¡la iz Austrije u Jugoslaviju i namjeravala podići ustanak. U potjeri koju je JNA vodila po bosansko-hercegovačkim planinama i Dalmatinskoj zagori sudjelovalo je oko 18.000 vojnika i policajaca. Dio grupe je ubijen u akciji, dio je pohvatan, pa su potom svi osuÄ‘eni na smrt osim najmlaÄ‘ega, 19-godiÅ¡njega Ludviga Pavlovića.

Međutim ova sadašnja policija manjeg blentiteta se svim silama odupire neophodnim reformama policije na državnom nivou i u potjere za haškim bjeguncima je maksimum imala pedesetak policajaca uključujući novinare i kamermane.

Krajem septembra 2006 se na CNN-u pojavio turistički spot Enjoy Life” (“Uživaj život u BiH”). Film je trebao doprinijeti kvalitetnijem i bržem mijenjanju imidža Bosne i Hercegovine u okruženju i na meÄ‘unarodnoj sceni i naravno promociji turizma. Gledajući taj spot nisam mogao, a da se ne sjetim nedavnog razgovora kojeg sam vodio na mom radnom mjestu.

Za vrijeme jedne septembarske jutarnje, prve kafe razgovarao sam sa radnom koleginicom, jednom ženom kojoj je blizu Å¡ezdeset godina. Tema razgovora su bili proÅ¡li godiÅ¡nji odmori. Inge mi reče da je zajedno sa mužem nedavno posjetila moju domovinu. Kako joj je muž u penziji a njoj je ostalo neÅ¡to slobodnih dana njih dvoje krajem augusta uplatiÅ¡e 7 dana smjeÅ¡taja u PrimoÅ¡tenu, malom gradiću na hrvatskoj obali. Inače Inge je veoma srdačna osoba, a njena rečenica “Bila sam ti u domovini” pobudi u meni osjećaj nekakve zavisti, ali i radoznalosti o njenim utiscima o Bosni i Hercegovini.

Prvo saznah da je aranžman nije bio pretjerano skup, ali kako im je bilo dosadno odlučili su da se prijave na jednodnevni izlet- destinacija Sarajevo i Mostar. O Sarajevu Inga nije mnogo ispričala, a o Mostaru je bilo više utisaka, što je meni prijalo jer sam u tom gradu proveo skoro cijelu 1983 i malo 1984 godine, čuvajući taj grad od unutarnjeg i spoljnog neprijatelja. Inga je naravno u priči postavljala i neka pitanja.

O dolasku u Mostar ispriča kako su doÅ¡li na jedan veliki trg, a vodič, jedna mlada žena im ispriča da je to hrvatski grad, pokazujući na jednu crkvu, dok je dole, pokazajući rukom na neke dućane, turski kvart. Inga mi objasni da je zaista bila zbunjena, ispred tih “turskih dućana” vidjela je vodene lule, za koje zna da su turski suveniri, ali opet s druge strane zna da se prijavila na izlet u Bosnu i Hercegovinu, a ne u Hrvatsku i Tursku, kako se po priči hrvatskog turističkog radnika moglo zaključiti. Ovaj danski par nije ni postavio pitanja jer su bili nesigurni u poznavanju engelskog jezika, a i činjenica da su na godiÅ¡njem odmoru nije baÅ¡ dopuÅ¡tala raspravu o geografskim pojmovima.

Elem s moje strane je uslijedilo kratko predavanje o prošlosti moje domovine, o bosanskim katolicima, ali i o prošlosti Mostara, meni omiljenog grada. Vjerujem da ona nije ni očekivala da će za vrijeme svog godišnjeg odmora biti izložena ovim perfidnim igrama takozvanih turističkih vodiča, koji svoje ambicije i frustracije prenose na nedužne turiste.

Mene je zaista iznenadilo da jedna turistička firma može doći i poslovati u susjednoj zemlji pričajući lažne priče turistima, priče koje se zasnivaju na zabludama starih nekoliko stoljeća da su starosjedioci Bošnjaci prelaskom na islam postali Turci. Inge kao i mnogi turisti dobro zna da muslimani Bosne nisu Turci po narodnosti i naciji i kako mi reče sumnja da će ponovo posjetiti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.