BosnaFolk

Historijski temelj, kako neki prozvaše amandmane na Ustav BiH, je ovih dana usvojen od strane Predsjednštva BiH i poslan u parlamentarnu proceduru. Način usvajanja ili salivanja ovog temelja je uzrok mnogih kritika i polarizacije postojećih političkih snaga, posebno onih u federaciji. Stvaranje dva bloka jedan izdajnički i drugi patriotski treba da se zahvali predstavnicima sedam političkih partija koji su u ulozi lidera tih partija potpisali sporazum o promjeni ustava BiH.

Reakcije koje se mogu čuti ovih dana su uglavnom primjedbe, usmjerene na tok i sadržaj tih pregovora jer narod nije ni znao o čemu se priča. Funkcija ovih promjena već sada ne doprinosi definisanju zajedničkih vrijednosti i reintegraciji države Bosne i Hercegovine.

Dogovor je samo jedna tačka u spirali nacionalizma i etniciteta i njihove apsolutne dominantnosti u odnosu na građane. Bila je to igra u praznom prostoru, bez podrške civilnog društva BiH, igra koja je za koreografa imala ambasadora SAD-a.

Grupa 7 ( ne treba se shvatiti da je riječ o G7- grupi najrazvijenih zemalja svijeta) je za objekat svojih pregovora imala državu Bosnu i Hercegovine, milione njenih grđana koje je ostavila po strani, bez ikakve pozicije odlučivanja. Da citiram Sulejmana Tihića koji u emisiji na BiH 1 22. marta reče da je najvažniji dio prošao, a sve ove kasnije aktivnosti, usvajanja na predsjedništvu i parlamentu su čisti formalitet.

Zanemarujući glavni zadatak rješenja bosanske drame, uklanjanje nametnutih rješenja i mitova devedesetih učesnici ovog procesa su morali da u veoma kratkom roku, u skladu sa vizijama koreografa trasiraju budućnost ove i narednih generacija.

A bilo je i zabavno gledati pomenutu emisiju sa samo dva učesnika, i još dva na video linku. Nešto, neko je nedostajo, a voditeljica je objasnila da je Lagumdžija uslovio svoje učešće u emisiji sa izostankom predstavnika gore napomenutog patriotskog bloka. Moram da kažem da sam zaključio da Zlatko ima veoma dobru komunikaciju; govori sa jednostavnim jezikom, glasno, žustro, rečenice su mu jednostavne i može se razumjeti šta želi reći. Za razliku od njega Sulejman je čovjek drugog kova; počesto zastane u diskusiji, počne pričati sebi u bradu, kao da se nešto pravda strogom ocu, pa onda opet počne pričati. Međutim obojica i Zlatko i Sulejman su se dobro potrudili da nam kao moćnici pokažu i dokažu da znaju o čemu pričaju. A kada dokažeš da znaš o čemu pričaš, da si stručan onda opravdavaš i svoju poziciju moćnika.

E onda se čovjek, inividua zapita kako da reagujem na to što sam čuo, da li kao individua, član te partije, suprotne partije, jednog bloka, kao član jedne religijske zajednice, kao član jedne socijalne klase itd. A ljudi su, priznaćemo svi, postali nestrpljivi.

Najbolji evropski film na 56 festivalu u Berlinu je bosansko-hercegovački film Grbavica, režiserke Jasmile Žbanić.

Film je pobjeda bosanske žene i u ovim mračnim i teškim vremenima po Bosnu i Hercegovinu baca novo svjetlo na jedan od najprljavijih oblika zločina protiv čovječanstva i gaženja ljudskih prava koje su na svojoj koži osjetile mnoge žene u BiH tokom rata u BiH.

Glavna tema filma su silovanja koja su za cilj imala takozvanu prisiljenu, neprirodnu trudnoću i koja su trebala raniti, kontrolisati i poniziti psihički i mentalni integritet žena žrtava. Seksualna zlostavljanja izvršena na ženama neprijatelja su trebala kazniti novu i mladu bosansko-hercegovačku državu, prepasti i obeshrabriti politički vrh države i poniziti, zagaditi bosansku naciju takozvanom „djecom mržnje“. Ovi zločini su počinjeni da posiju strah, unište pojedinku, njenu familiju i zajednicu, nanoseći ženama, žrtvama torture doživotne ožiljke na duši i tijelu.

Kao motivacija ovih seksualnih zlošina se može navesti etničko čišćenje, genocidni mentalitet vojnika koji su počinili ove zločine, osjećaj nacionalna superiornosti, kazna za nedjela koja su u prošlosti počinili bošnjaci. Sjetimo se izjave Mladića koji pri ulasku u Srebrenicu reče da je Srebrenica konačno oslobođena od turaka.

Seksualna zlostavljanja su bila dio vojne strategije, bila su oružje u ratu, sredstvo genocida i etničkog čišćenja.

Ovakvi zločini su se i prije dešavali u ratnim konfliktima, ali baš u bosanskom slučaju postoje živi svjedoci, žene sa svojim potomcima, čije izjave, članci, knjige čine zaista veliki broj dokaza i osnovu za stvaranje internacionalne naučne literature, ali i osnova za krivičnu odgovornost lica koja su izvršila ta nedjela. Nijedan slučaj silovanja žena u drugom svjetskom ratu nije naprimjer bio kažnjen u Nirnberškom procesu.

S druge strane u sličnom Tokijskom procesu su bili prezentovani podatci o zlostavljanju i masakrima nad kineskim ženama koje su počinili japanski vojnici. Tek sa bosanskim ženama su u oblasti prava definirana i prepoznana ratna seksualna zlostavljanja kao ono što u biti i jesu: klasičan oblik torture, ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti.

Tako je ICTY (Internacionalni sud za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju) ušao u anale svjetske historije prava kada je osudio hrvatskog komandira Tihomira Blaškića kao odgovornog za masovna seksualna zlostavljanja žena u Bosni počinjenih od strane hrvatskih vojnika.

Optužnica je identificirala silovanja kao zločin protiv čovječnosti i kao torturu. Druga slična optužnica je bila podignuta protiv tri srpska vojnika.

Odgovornost za silovanja je davno plasirana, ali kako i režiserka Jasmila, po dobitku nagrade Zlatnog medvjeda, hrabro primjeti najodgovorniji za ove zločine Mladić i Karadžić su još uvijek na slobodi.

“Ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić, na sramotu Evrope, još su na slobodi. Pored genocida oni su odgovorni i za silovanja 22.000 žena u BiH, a izgleda niko nema interesa da ih uhapsi. To je poražavajuće za Evropu. Nadam se da će se to promijeniti. Kao i da se Zlatni medvjed neće razočarati kad vidi Bosnu.”

Sutra je moj praznik. Dan Republike i 62 godišnjica od Prvog Zasijedanja AVNOJ-A u Mrkonjić-gradu. Praznik je neradni u jednom dijelu zemlje, takozvanoj Federaciji, dok je radni dan u drugom dijelu zemlje, takozvanoj Republici Srpskoj.

Njima očito smetaju pojmovi kao što su državnost, zemaljsko i antifašističko. Ali kao što rekoh- Sutra je moj praznik.

Sretan praznik svima Vama koji volite Bosnu i Hercegovinu.

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, sveobuhvatnog uništenja materijalnih dobara, hiljade ubijenih i protjeranih, ostao je i veliki broj udovica. Te žene ne samo da su izgubile svog bračnog druga, nego često i veliki broj muških članova familije. Socijalna politika zaštite te grupacije je često nedovoljna, neprofesionalna i površna. I kao i obično kada zakaže sistem, tj. društvena zajednica, obični ljudi pokušavaju da uskoče na pozornicu ne bi li ispravili ove probleme. Jedan od načina pomoći ovoj populaciji je i mnogoženstvo- pojava za koju se smatralo da je izumrla na našim prostorima.
U zadnje vrijeme smo svjedoci polemike oko mnogoženstva- poligamije, koja se sudeći po sredstvima javnog informisanja ponovo pojavila u BiH. Po zvaničnom zakonodavstvu je mnogoženstvo nezakonito i smatra se krivičnim djelom. U ovoj polemici gdje se neki pozitivno izjašnjavaju o poligamiji, pozivajući se pritom na vjeru, ima ih i dosta koji su protiv mnogoženstva.
Milena Preindlsberger-Mrazović, austrijska književnica srpskog porijekla je prije više od sto godina pisala o ovoj pojavi.

Najsjeverniji dio Krajine, šiljak bosanskog krajiškog klina, leži kao skriven iza visoravni koja čini razvode. Grbava zemljica, posebna jedinica sveukupne slike Krajine. Miljama se često ništa drugo ne vidi od metličastog cvata kukuruza koji se njiše na vjetru, a brazde idu preko dolina i brezuljaka. I još čudnijim čini se prizor muslimanskih žena na poljima, neskrivenih lica, odjevenih u platno bez nakita. Kraj je prenaseljen, zemljište nije darežljivo, te i žene moraju na polje.

I kako je teÅ¡ko naći radnu snagu, siromaÅ¡ni muslimanski seljak u Krajini rado se služi izuzećem u Kur’anu te uzima po nekoliko žena. Najradije udovicu sa sedmoro djece, ali takve na žalost nije uvijek lako naći. Vrlo rijetko se naÄ‘e mnogoženstvo u imućnijim familijama, a rijetki iznimci uvijek čine komplikacije, podijeljena domaćinstva i ponekad i porodične drame.

U kolibi siromaÅ¡nog KrajiÅ¡nika ipak često imaju po četiri zakonite supruge, jer jeftinije doÄ‘u od plaćene služinčadi. Ali jao mužu! Bez obzira da li se žene meÄ‘usobno trpe ili ne, uvijek je na njegov račun. On mora na pijacu, cijepati drva, ići po vodu, nositi djecu, a ako su druge žene u posjeti, ne smije ni u sopstvenu kuću ući, ako nije dovoljno imućan da ima svoje odjeljenje. Ako je razljutio žene, četiri su osobe ipak jače od jednoga. Tako da je muslimanski muž ponekad zaista podjarmljeno stvorenje! Javno ne da naravno da se iÅ¡ta osjeti, – čak naprotiv! – i ako ovdaÅ¡nji seljak uopće spominje svoju suprugu, nikad ne propusti učtivu frazu: “Da ‘prostiÅ¡ – moja žena . . .”

Milena Preindlsberger-Mrazović, 1900.