BosnaFolk - B L O G

Kulturne tekovine Bosne i Hercegovine

Skip navigation.

BosnaFolk

« Arhiva – 2006»

Oj Ustavu rano moja ljuta

Sunday, 19 November, 2006

Zvuči nevjerovatno ali Ustavni sud BiH je na svojoj sjednici od 17/18 novembra 2006 donio odluku da je zastava RS u skladu s Ustavom BiH, dok je zakon o slavama diskriminirajući i nije u skladu sa ustavnim principom ravnopravnosti konstitutivnih naroda, građana i ostalih u BiH.

Sud je ocijenio da zastava RS-a ne predstavlja samo srpski narod u RS-u, jer su u njoj zastupljene panslavenske boje, karakteristične i za konstitutivne narode u BiH.

Ovom odlukom je taj sud zapravo nastavio sjednicu od 31. marta 2006 kada je zaključio da Zakon o grbu i zastavi FBiH i Zakon o zastavi, grbu i himni RS nisu u skladu sa Ustavom BiH. Na toj martovskoj, vlašićkoj sjednici je odlučivanje o ustavnosti Zakona o slavama i svetkovinama RS i pitanje o zastavi iz člana 1 Ustavnog zakona o zastavi, grbu i himni RS ostavljeno za neku od narednih sjednica, koja je eto održana 18.11.06.

Cijelu odluku od 31/03 2006 možete dobiti ovdje, a na stranici Ustavnog suda je označena kao predmet 4-04. Kao argument ove u najmanju ruku čudne odluke sud navodi da su panslavenske boje na zastavi RS karakteristične za povijest slavenskih naroda, među kojima su i konstitutivni narodi u BiH. Ovakvom odlukom je sud profilisao svoju nestručnost i samo dokazao onu izreku Kakva država takav i sud.

Da podsjetimo zastava RS ima sva obilježja kneževine Srbije iz 1878, grb RS- dvoglavi orao je grb Nemanjića, dok himna potječe iz 1872 godine i veliča srpsku naciju i pravoslavnu vjeru.

Novcic Republike Bosne i Hercegovine

Treba opet spomenuti i bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I, 1377-1391, čiji srednjovjekovni grb je 1992 godine poslužio dizajnerima zastave Republike BiH. Tada je ta zastava odbačena čizmom i puškom, dok se danas zastava RS proglašava legitimnom i nediskriminirajućim. Odvratno i nečuveno.

Poslije odbacivanja zastave s ljiljanima nametnuta nam je jedna nova, sa zvjezdicama, koja je umanjila značaj Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, ujedinjene i održive države, a umjesto toga ojačala status dva entiteta od kojih je ona sačinjena. A evo sada 2006 eventualni povratnici u manji blentitet treba da budu svoji na svome i da istovremeno priznaju simbole zbog kojih su ustvari i bili protjerani.

Zaista je neetično i nemoralno tvrditi da su ustavni simboli, ustanovljeni 1992 u genocidnoj tvorevini kakva je RS. Ti simboli su se nalazili na svim dokumentima te tvorevine, legitimirane u Dajtonu.

A ti dokumenti su razne odluke o deložaciji iz stana, radnoj obavezi, rodnom listu, uvjerenju o državljanstvu, amblemima zločinaca, pripadnika srpske vojske koja je počinila oko 90% ratnih zločina itd.

Grb, zastave, odlikovanja su nešto što se vidi i čuje, uči i pamti. Igraju važnu ulogu u procesu stvaranja nacije i njenom održavanju. Poput svakog drugog identiteta, i državni identitet se mora naučiti. Znači ljudi se ne rađaju sa nacionalnim identitetom, on se stiče.

Razvijeni nacionalni identitet je preduslov razvijene demokratije. Etnički identiti se ovakvom odlukom jačaju, dok se nacionalni identitet u ovom slučaju još više umanjuje. I tako umjesto da su etnički identiti podkategorije nacionalnog identiteta, ovakvim odlukama se etnički identiteti ne samo stavljaju u istu ravan sa nacionalnim nego se i uzdižu iznad njega.

Očigledno je da sudije Ustavnog suda BiH pod hitno treba uputiti na praksu u naprimjer Amnesty International gdje bi se trebali upoznati sa principima zaštite ljudskih prava, oblicima zaštite od diskriminacije koju su oni ovakvom odlukom podržali. Protiv argumenti ove odluke postoje kako u bosanskoj srednjovjekovnoj prošlosti tako i u ovom zadnjem agresorskom ratu.

Share
Objavljeno u Iz BiH | 2 komentara »

Raduša

Wednesday, 8 November, 2006

Carla del Ponte se ovih dana ponovo oglasila podsjećajući na činjenicu da su optuženi Karadžić i Mladić još na slobodi i uživaju podršku Srbije i republike srpske. Ovoga puta su njene izjave začinjene i sa zamagljenim optužbama usmjerenim protiv čelnika međunarodne zajednice koji su prema njenim riječima sa bjeguncima sklopili tajni sporazum o nehapšenju i koji su ustvari znali da će zaštićene enklave pasti pred naletima srpskog agresora. Nešto slično, čini mi se milenijum kasnije nego što je trebao, je izjavio i bivši ministar vanjskih poslova i ambasador BiH pri UN-u Muhamed Šaćirbegović.

Ovakve izjave bez obzira da li su istinite ili ne, po mom mišljenju utiču veoma negativno na preživjele srebreničke žrtve genocida. Čekajući godinama na pravdu i početak suđenja ovi pojedinci su konstantno izloženi ovim i sličnim izjavama koje po principu toplo/hladno, sada/nikada, razaraju i potkopavaju ono malo duševnog mira što se možda nalazi u dušama tih žrtava. Nažalost nam naša stvarnost dopušta da jedan sudac ukazuje na ovakvo stanje, umjesto da to svaki dan čini naša vlada, parlament, policija ili vojska.

A ona bivša država je bila znatno efikasnija u branjenju svojih tekovina i vrijednosti. Sa “samo” 18.000 vojnika tadašnja JNA je 1972 uspjela da razbije grupu od 19 dobro naoružanih članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva koja je ilegalno ušla iz Austrije u Jugoslaviju i namjeravala podići ustanak. U potjeri koju je JNA vodila po bosansko-hercegovačkim planinama i Dalmatinskoj zagori sudjelovalo je oko 18.000 vojnika i policajaca. Dio grupe je ubijen u akciji, dio je pohvatan, pa su potom svi osuđeni na smrt osim najmlađega, 19-godišnjega Ludviga Pavlovića.

Međutim ova sadašnja policija manjeg blentiteta se svim silama odupire neophodnim reformama policije na državnom nivou i u potjere za haškim bjeguncima je maksimum imala pedesetak policajaca uključujući novinare i kamermane.

Share
Objavljeno u Iz BiH | Bez komentara »

O turizmu i Turcima

Wednesday, 1 November, 2006

Krajem septembra 2006 se na CNN-u pojavio turistički spot Enjoy Life” (“Uživaj život u BiH”). Film je trebao doprinijeti kvalitetnijem i bržem mijenjanju imidža Bosne i Hercegovine u okruženju i na međunarodnoj sceni i naravno promociji turizma. Gledajući taj spot nisam mogao, a da se ne sjetim nedavnog razgovora kojeg sam vodio na mom radnom mjestu.

Za vrijeme jedne septembarske jutarnje, prve kafe razgovarao sam sa radnom koleginicom, jednom ženom kojoj je blizu šezdeset godina. Tema razgovora su bili prošli godišnji odmori. Inge mi reče da je zajedno sa mužem nedavno posjetila moju domovinu. Kako joj je muž u penziji a njoj je ostalo nešto slobodnih dana njih dvoje krajem augusta uplatiše 7 dana smještaja u Primoštenu, malom gradiću na hrvatskoj obali. Inače Inge je veoma srdačna osoba, a njena rečenica “Bila sam ti u domovini” pobudi u meni osjećaj nekakve zavisti, ali i radoznalosti o njenim utiscima o Bosni i Hercegovini.

Prvo saznah da je aranžman nije bio pretjerano skup, ali kako im je bilo dosadno odlučili su da se prijave na jednodnevni izlet- destinacija Sarajevo i Mostar. O Sarajevu Inga nije mnogo ispričala, a o Mostaru je bilo više utisaka, što je meni prijalo jer sam u tom gradu proveo skoro cijelu 1983 i malo 1984 godine, čuvajući taj grad od unutarnjeg i spoljnog neprijatelja. Inga je naravno u priči postavljala i neka pitanja.

O dolasku u Mostar ispriča kako su došli na jedan veliki trg, a vodič, jedna mlada žena im ispriča da je to hrvatski grad, pokazujući na jednu crkvu, dok je dole, pokazajući rukom na neke dućane, turski kvart. Inga mi objasni da je zaista bila zbunjena, ispred tih “turskih dućana” vidjela je vodene lule, za koje zna da su turski suveniri, ali opet s druge strane zna da se prijavila na izlet u Bosnu i Hercegovinu, a ne u Hrvatsku i Tursku, kako se po priči hrvatskog turističkog radnika moglo zaključiti. Ovaj danski par nije ni postavio pitanja jer su bili nesigurni u poznavanju engelskog jezika, a i činjenica da su na godišnjem odmoru nije baš dopuštala raspravu o geografskim pojmovima.

Elem s moje strane je uslijedilo kratko predavanje o prošlosti moje domovine, o bosanskim katolicima, ali i o prošlosti Mostara, meni omiljenog grada. Vjerujem da ona nije ni očekivala da će za vrijeme svog godišnjeg odmora biti izložena ovim perfidnim igrama takozvanih turističkih vodiča, koji svoje ambicije i frustracije prenose na nedužne turiste.

Mene je zaista iznenadilo da jedna turistička firma može doći i poslovati u susjednoj zemlji pričajući lažne priče turistima, priče koje se zasnivaju na zabludama starih nekoliko stoljeća da su starosjedioci Bošnjaci prelaskom na islam postali Turci. Inge kao i mnogi turisti dobro zna da muslimani Bosne nisu Turci po narodnosti i naciji i kako mi reče sumnja da će ponovo posjetiti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Share
Objavljeno u Iz BiH | Bez komentara »

Bajramska čestitka

Sunday, 22 October, 2006

Svim čitaocima islamske vjeroispovjesti neka je RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Nekad davno u Banjaluci, u naselju Grab, ispraćaj Bajrama iz pera Mehmeda Selmana je bio ovakav:

veselje

Ispraćaj Bajrama, kako ga je narod nazivao okupljao bi se narod na Grabu, veliko i malo. Posjetioci su bili uredno odjeveni, pravo praznički, odrasli bi, pogotovo momci šetali sa svojim djevojkama koje su bile obučene u narodnoj nošnji, većinom su bile obučene u dimije, bluze na glavi kerane amenije, prsluci izvezeni srmom, a oko vrata nakit da ti pamet stane, kakvo je nakiće bilo na grudima i oko vrata. Tu su almazli grane, dukati, veći i manji, a pokoja djevojka i fesić na glavi, sav obrubljen dukatima zvanim “mahnudije”, pokoji šorvan.

U te dane izlazili bi i Arnauti sa svojim “soframa”, punih kolača, halvica, šekerića, te drugih slatkiša. Bilo je i nekoliko improvizovanih kahvenica koje su kuhale-pekle kahvu, prodavali sokove zvano “šabesa”, “kraher” ili čaša sode. Na obližnjim šumarcima gorjela je vatra, a uz vatru, sjedili su ljudi, žene i djeca, pekli jagnje i častili se u toku dana.

Tu bi izašli i svirači iz Male čaršije s Mejdana a koju je predvodio Salih Nimčić, obućar, sa svojom družinom Hasom, bubnjarom, Ramom frulašem, te jedan do dva pjevača narodnih pjesama-sevdalinki. Povazdan se čula svirka i Hasin bubanj, a cijeli Grab je odzvanjao pjesmom i svirkom, prosto se nadmetali tko će ljepšu i bolju “kajdu” izmisliti u taj dan, ispraćaja bajrarna.

Predveče bi se začula pjesma mještanki-djevojaka, negdje u prikrajku, pred avlijom, koje su jako lijepo pjevale, pogotovo pjesme zvane “hašlamark”, sa mnogo glasovnih prelaza kod pjevanja takve pjesme. U toku dana mogla se čuti uzvikivanja: “Ode Bajram u Jajce!”, valjda zbog toga što je u naselje Graba vodio stari put za Jajce i dalje prema moru. Kako je dan odmicao i narod se smirivao, jedni dolazili, drugi odlazili, a domaći pred svoje avlije ili u baščedžike ispraćajući slavljenike svojim kućama, s pozivom, “dođite opet na Grab!”.

Spuštanjem mraka-noći, ostali su sami Grabljani da se sjećaju i prepričavaju kako je Bajram, bio on ramazanski ili hadžiski, ispraćen, tj. da se ponovo vrati u Banjaluku. Tako je narod razmišljao o bajramu i bajramskim praznicima.

Share
Objavljeno u Generalno | Bez komentara »

Obnova Gazanferije

Saturday, 21 October, 2006

U Banjaluci se počelo sa restauracijom Gazanferije džamije. U članku Bosanskog poštara Mehmed Hadžiavdak Džandro, predsjednik skandinavskog Odbora za izgradnju Gazanferije informiše o početku radova na temelju džamije, saniranju turbeta i harema i poziva banjalučanine, posebno Mejdance da novčanim prilozima podrže obnovu Gazanferije.

Sredstva za izgradnju Gazanferije se mogu uplatiti na adresu:

  • Medžlis Islamske Zajednice, prilog za Gazanferiju, Banjaluka, BiH.
  • Račun br.: 161045006880053, Raiffeisen banka DD Sarajevo, BiH.

Pitanja- Kontakt adrese:

  • Predsjednik Odbora za izgradnju Amir Bajrić-Banja Luka tlf.: 00387-51-469-354 ,

Švedski članovi Odbora:

  • Mehmed Hadžimehinović- Malmö tlf.: 0046-040-19 25 48,
  • Džafer Smajić – Göteborg, tlf.: 0046- 031-46 08 93
  • Mustafa Ćehić- Växjö tlf.: 0046-0470 – 639 28
  • Mehmed Hadžiavdak Džandro-Norrtälje tlf.: 0046- 0176-22 48 79.

O kakvoj se džamiji radi pročitajte u knjizi Banjaluka Uspomena i stvarnost sa Mejdana, autora Mehmeda Selmana, koju sam pripremio u pdf formatu.

Klikni za e-book

Džamija će se, kako reče gosp. Džandro graditi samofinansiranjem, odnosno sredstvima građana džematlija što je u suprotnosti sa odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, donesenoj na sjednici koja je održana od 6. do 12. maja 2003. godine.

Odlukom je naloženo Republici Srpskoj da osigura mjere rekonstrukcije džamije, harema, turbeta, šadrvana u izvornom obliku, u istoj veličini od istog ili sličnog materijala.

Međutim kako stoji u članku sve ove mjere su izgleda postale zadatak civilnog društva, tj. prognanika i stoga je za očekivati da će Gazanferija kao i ostale banjalučke džamije izgubiti status nacionalnog spomenika. Da bi se shvatila ova pesimistična tvrdnja molio bih da pročitate prošli članak o banjalučkim džamijama.

Nažalost naša je stvarnost takva. Oni koji su je srušili, trebali su da je u skladu sa Dajtonskim ugovorom obnove. Kako to ne čine, a mogućnosti za sankcije nema, onda se sve prepušta civilnom društvu koje usprkos htijenju i želji ne može objektivno osigura i ispuniti uslove čije ispunjenje traži Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Ovakvom praksom se samo nastavlja proces ubijanja memorije i poništenja svega što je bosansko u Banjaluci.

Share
Objavljeno u Iz BiH | Bez komentara »